Na
dan društvenog samoosvešćivanja
Trebalo bi pisati
О nečemu važnom;
О nečemu izvan
Razgranatog spleta
Svoje uvažene ranjivosti;
O društvenoj nepravdi,
Utopiji,
Distopiji,
O uveliko prezrenoj
Mogućnosti
revolucije.
Pomislim:
Nije li bavljenje
Isključivo svojim
Kratkim spojevima
Neka vrsta
nedopustive
I pomalo setne
bahatosti.
I dok odgovora
uporno nema
Još upornije
izmišljam toplinu
U rasejanim iglama
Tvog prozuklog
kikota
Gnječi mi pažnju
Izvijanje tvog tela
Pomislim,
Zašto te stvaram takvom,
Da na ovaj važan
datum za čovečanstvo,
Stvaraš od mene
lirskog idiota.
Kameni
rekvijem
Šumna upornost
izgužvanog mora
nežno drobi
skamenjene gudi,
čineći ih srodnim pesku
po mekoti smrti,
Jer ta blaga
peščana postelja,
ipak je groblje
zaboravljenog
kamena,
a njegovom smrću
jata školjki
izgubila su dom,
urezavši se u
ponore
čeznjivog tkiva,
koje će i samo,
ubrzo,
postati pesak.
Okrznuće
utehe
Možda granje može
što ne mogu ja;
na vetru da zaleprša
lako
I niko nije u ćošku
i niko nije sam,
jer niti vetar išta
pita
niti se lišće išta
buni,
u krahu sećanja
na budući pad.