Pauk
Ni snovi nisu više samo moji,
našao si novu teritoriju za osvajanje.
Moja podsvest, tvoja saučesnica u provali
pretvorila te je u pauka,
da se lakše provučeš kroz pukotine u javi
i zavladaš senkom mojih misli.
Sanjala sam tebe-pauka
kako, sav crn, između grana
pleteš mrežu od mesečine,
a ja postajem naivni moljac
opčinjen nitima tvoje zamke.
Mogla sam lako da pocepam mrežu,
ali kako da je uništim,
kad je sva treperava i nežna.
„Napravio sam je za tebe“, kažeš mi,
dok je sve čvršće obavijaš oko mene
i ubijaš mogućnost za beg.
Strune tvoje mreže me miluju,
dok mi topiš krila
i svet svodiš na vitraž od delića neba i
grana.
„Šta će ti sloboda, kad je zatvor tako
udoban?“,
čujem neki glas, liči na moj.
Iza pogleda svih tih očiju pauka
vidim izvesnost i u lucidnosti shvatam
da ne želim da se probudim,
ne još uvek,
i da se ne plašim,
jer
imam protivotrov za tvoj ujed.